ISPOVIJEST SUPRUGE RADNIKA KOJI JE U TEŠKIM MUKAMA GODINAMA UMIRAO ZBOG POSLJEDICA IZLAGANJA AZBESTU

Mog je muža azbest ubijao 20 godina

* Liječnici su pokušali skriti što je uzrokovalo najtežu vrstu raka pluća. Preda mnom su uništavali suprugove nalaze i rendgenske snimke, pripovijeda A. J.
Gospođa A. J. živi u Vranjicu, u kući koja je samo nekoliko stotina metara udaljena od "Salonita", tvornice koja je zbog azbesta odavno na zlu glasu. Njezin suprug Zvonimir umro je prije dvije i pol godine od mezotelioma, najgoreg oblika karcinoma pluća. Posljedica je to izloženosti azbestu. A. J. je do prije nekliko godina bila na čelu udruge Ranjena pluća Vranjica koja se, kako kaže, zbog pritiska lokalnih moćnika, morala ugasiti.
- Moj je suprug mučenik. Nad njim je počinjen zločin! Razbolio se 1980. godine. Radio je u "Brodoremontu", koji je tik do "Salonita". Počelo je upalom pluća, imao bi jednu do dvije na godinu. Azbestoza mu je dijagnosticirana tek 1988. godine. Dali su mu tada još šest mjeseci života - prisjeća se naša sugovornica. Ljutita je na liječnike koji su, tvrdi, posve zakazali. Bolest su pod svaku cijenu, kaže, pokušalo skriti. Tako su liječnici, prisjeća se, pred njom cijepali rendgenske snimke i ostale nalaze. Dodatne probleme izazvala je suprugova sljepoća. Naime, zbog azbestoze nije mogao uopće ležati, pa su za operaciju očiju morali potegnuti do Sankt Peterburga.
- Moj je suprug sjedeći spavao punih 10 godina. Osjećao je kao da ima metalni obruč oko prsiju. To je zato što ošit s vremenom okošta - kaže A. J. Unatoč sljepoći i teškoj bolesti, supruga su joj, tvrdi, na liječničkoj komisiji proglasili posve sposobnim za posao. Umirovljen je 1993. godine, nakon što je 13 godina bio na bolovanju.
O azbestozi se, kaže, počelo tiho govoriti potkraj 80-ih. Okupio se tada liječnički tim koji je bio spreman pomoći, no prilike im nisu išle naruku. Pritisak je rastao iz dana u dan, ljudi su pomalo odustajali, zastrašeni ucjenama i prijetnjama, tvrdi A. J. Lako su se dali i potkupiti.
- Liječnici koji su radili s oboljelima od azbestoze imali su zadatak administrativno izbrisati bolest. Jednostavno, bili su korumpirani - kaže A. J. Od 1988. do 1993. godine tajno su otkrili 356 slučajeva obolijevanja. Kaže kako nije bila riječ samo o zaposlenicima "Salonita" nego i o članovima njihovih obitelji. Čestice azbesta krile su se, naime, i u njihovoj radnoj odjeći, pa su u kontakt vrlo lako mogli doći i ukućani.
Najteže je bilo pet mjeseci prije suprugove smrti.
- Bolest je uznapredovala, trpio je užasne bolove. Organi su počeli zakazivati. U kući nitko nije ni oka sklapao. Znali smo što se sprema, slutio se kraj. Najteže je bilo davati lažnu nadu kad smo svi znali što slijedi - kaže A. J.
Povela je sudsku bitku. Želi istjerati pravdu te će zahtijevati suprugovu ekshumaciju jer je liječnica navela da je umro od čira na dvanaestercu.
Stanje u Vranjicu je, kaže, danas apatično. Ljudi su prepušteni sebi, zastrašeni prijetnjama. S njom u mjestu više nitko i ne komunicira iz straha. Zbog prijetnji je nabavila vuka.
- Ljudi i dalje u najgorim mukama umiru od posljedica azbestoze. Na to se više nitko i ne osvrće. Smrt više nikoga ne iznenađuje.
Dragan Miljuš

ŽELJKO BLAŽINOVIĆ I VALTER ĐURINSKI, VATROGASCI S PRVE CRTE POŽARIŠTA:

Osjećamo mučninu, a ne šalju nas na preglede

* Vatrogasci osjećaju i pečenje u grlu, pritisak u prsima i klonulost, a k liječniku još nisu upućeni
Vatrogasci koji su sudjelovali u gašenju požara u PUTO-u osjećaju zdravstvene tegobe: mučninu, pečenje u grlu, pritisak u prsima i klonulost! Tridesetsedmogodišnji Željko Blažinović, djelatnik Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba je, zajedno s još desetak najhrabrijih, tijekom požara bio na najistaknutijoj liniji. Plameni jezici, koji su sezali visoko u nebo, u svakom su trenutku prijetili da progutaju i jedanaestoricu hrabrih. No, prava je prijetnja zapravo bio gust crni dim, koji je prijetio gušenjem i nesvjesticom...
- Tek sada postajem svjestan stravične situacije u kojoj smo se našli, a više od ičega sada strahujem za svoje zdravlje. Boja mi se glasa promijenila, imam vrtoglavice i stalno sam klonuo. Ni nakon odmora i dobrog sna umor ne prestaje. Smatram zato da bismo se svi koji smo sudjelovali u požaru, uključujući i djelatnike Čistoće i Vodoopskrbe i odvodnje, trebali pregledati kod liječnika. Ne znam zašto nitko nije organizirao te preglede, kad znam da se dosta mojih kolega osjeća kao i ja - kazao je Ž. Blaľinović.
Slične tegobe osjeća i Valter Đurinski, 31-godišnjak sa sedmogodišnjim iskustvom u gašenju požara. Jakuševački požar zapamtit će kao najstrašniji događaj u životu. Sekunde su ga dijelile od smrti. Metan u internom plinovodu bila je bomba koja je svaki čas mogla eksplodirati i prouzročiti deset puta veću katastrofu.
- Kad smo stigli na teren, velik dio skladišta bio je u plamenu. Rečeno nam je da se u tom dijelu nalaze otapala i boje, pa smo u početku plamen pokušali gasiti teškom pjenom, kako se to inače radi. No, visoka je temperatura pjenu dizala u zrak... U PUTO-u je više hidranata, ali su povezani u prsten i čim se jedan aktivira, pritisak vode u ostalima pada. Ostali smo bez vode te smo zatražili pomoć. Bačve i goruće materijale prekrili smo slojem pjene kako bismo barem usporili širenje požara. Odlučivali smo u djeliću sekunde jer svaki je potez mogao biti koban. Mislio sam da ću umrijeti - priča V. Đurinski.
Vatrogasci su pristizali i vodene topove usmjerili na plamen koji je sezao do neba. Topovi su se usmjerili na crveno-crni vatreni jezik.
- Stizalo je vozilo za vozilom. Pokušali smo se dogovoriti što dalje, no tad smo shvatili da požar aktivno ne možemo ugasiti. Krenuli smo u presijecanje požara iz zatvorena skladišta u otvoreni dio. U tom je trenutku došlo do nekoliko većih eksplozija u obliku gljive, pa smo shvatili da je riječ o kemijskim tvarima. Vodom smo pokušali ohladiti ostale dijelove skladišnog prostora, no u trenutku dodira vode i plamena požar je snažnije buknuo. Vatru smo konačno lokalizirali tek nakon dva sata i tada više nije prijetila opasnost od njezina daljnjeg širenja.
D. Klobučar